NADZOR / 2014.

NADZOR akril na platnu, 160 x 200 cm, 5 slika 2014. Slike Anite Miloš prikazuju prostore iz rakursa nadzornih kamera. S obzirom na sveprisutnost nadzora prostori su izabrani neovisno o njihovom značenju i svrsi. Autorica želi preispitati osviještenost suvremenog društva u kojem je nadzor, legalni ili ilegalni, prisutan u svim sferama života. Ljudi nesvjesno postaju žrtve nadzornih sustava koji neprestano probijaju granice privatnosti. Brojne kamere postavljene su na gradske trgove, telefonski pozivi mogu se prisluškivati, komunikacija na društvenim mrežama pretvara se u vrstu manipulacije, osobnim identifikacijskim brojem kontrolira se svaka kretnja pojedinca. Postoji razlika između kamera namijenjenih snimanju filma ili obiteljskih uspomena te nadzornih i skrivenih kamera koje već u nazivu otkrivaju namjenu. Razlika nadzorne od skrivene kamere počiva u svijest ljudi da su snimani i nadgledani. Spoznaja da smo nadzirani tjera nas da nesvjesno glumimo, pravimo se ‘normalni’. U želji da izgledamo što manje sumnjivo, zauzimamo najneutralniji stav čime uglavnom postižemo suprotan efekt: postajemo sumnjivi, ali i smiješni. U najrealnijem prikazu postajemo laž. Gledamo li snimak za vrijeme odsustva ikakvih događanja, zapravo gledamo u jedan statičan i nepomičan prostor koji nikad ne može biti sagledan u cjelini. On je fragmentiran. Iako je cilj postaviti kameru tako da pruža što potpuniju kontrolu nad prostorom, uvijek postoji dio koji ne vidimo, ono ‘sa strane’ što kamera ne ‘pokriva’. Njenim pozicioniranjem na određeno mjesto unaprijed se pretpostavlja da će se tu dogoditi ono što se (ne) želi, pa to mjesto dobiva na važnosti. Gledamo u kadar koji se od fotografije razlikuje samo u vremenu. Radi se o prikazu koji ima vremenski kontinuum dok se ne pojavi nešto živo, neka smetnja. Nadzorna kamera ima za cilj prikazati ‘istinu’ nekog događaja. Osigurati evidentan dokaz o (ne)zbivanju koji ostaje zabilježen i više se ne može negirati, iako ga nadležni mogu izbrisati. S obzirom da je dovoljna samo prepoznatljivost određenog prostora, radi se o prikazu suprotnom od ‘realnog’. Gotovo uvijek su to crno-bijeli ili plavkasto-zelenkasto tonirani snimci iznimno loše rezolucije, iskrivljenih uglova, bez linija i s raznoraznim smetnjama. Prvo primjećujemo zrnatu strukturu s malo opisnih linija, a kasnije iz tog sirovog materijala, apstraktno razaznajemo ljude, ’zločince’, prostor. Motiv radova Anite Miloš ‘zamrznuti’ je slika nadzorne kamere s prepoznatljivim prikazom prostora. Pri tome se umjetnica drži svih ‘zakonitosti’ ovakvih prikazivanja prostora poput karakterističnog kadra i zrnate digitalne strukture nadzornih kamera. U tom smislu se može govoriti o jednoj vrsti realizma. I dok nas funkcija nadzorne kamere uvjerava u stvarnost nekog događaja, snimljeni prikaz nas razuvjerava svojim odstupanjima od ‘realnog’. Iskrivljena ili bolje rečeno ‘ispražnjena istina’ jest stvarnost današnjeg društva, kao što nam prikazi s nadzornih kamera nude iskrivljenu / ispražnjenu ‘istinu’ prostora, ljudi i događaja. Promatrajući ove slike, promišljajući o njima, otvaraju se različita pitanja: U kojoj mjeri nadzor ulijeva povjerenje i sigurnost, a koliko postaje napad na privatnost, različitost i osobnost? Koliko je umjetnost sposobna oduprijeti se kontroli i zadržati kritičnost? U kojoj su mjeri umjetnici prisiljeni na autocenzuru i kako stvarni život prebaciti na slikarsko platno, a da se pritom ne podrazumijeva kao neka vrsta zabave? kustosica: Antonija Šalinović