Božo Kesić

Heterotopija grada

2017.

Autori: Anita Miloš Tomaić, Oliver Mišura, Ante Duraković i Darko Škrobonja.

Posljednjih nekoliko godina grad Split svjedoči svojoj transformaciji iz prepoznatljivog tranzitnog punkta u sve popularniju turističku destinaciju, a okolnosti i brzina kojom se proces odvija dovela je do narušavanja simbiotske prirode grada i njegovih stanovnika. Aktualna problematika iznimno je široka i zahvaća različita polja u kojima se reflektira stvarnost jednog grada, uključujući politički, sociološki, demografski, gospodarski, urbanistički, ekološki, antropološki i bezbroj drugih aspekata koji se stalno isprepleću u ponekad neobičnim scenarijima. Iskustvo Splita nije prvi, a gotovo sigurno niti zadnji primjer onoga što proživljavaju gradovi diljem svijeta, a što se očituje kao otuđenje (uglavnom) jezgre  jednog grada i pomicanje pripadajućih sadržaja i stanovništva prema njegovoj periferiji uslijed prilijeva privatnog kapitala, ubrzo nakon čega domicilni stanovnici na tom lokalitetu postaju suvišno tijelo, stranci u svom gradu.

Na temelju splitskog iskustva može se reći kako se ovaj proces zakotrljao kad se, ohrabren pojačanim intenzitetom turističkih boravaka, sve veći broj stanovnika u posjedu atraktivnih nekretnina u povijesno najvrjednijem dijelu Splita i neposrednoj okolici odlučio na adaptaciju vlastitih stambenih ili poslovnih objekata u apartmane za iznajmljivanje. Ovakav razvoj situacije omogućio je sretnoj manjini građana više no pristojna primanja ne samo tijekom turističke sezone (koja je produžena gotovo na period od šest mjeseci) već i na razini cijele godine. Ostatak onih koji su zbog raznih razloga bili primorani iskoristiti ekonomski potencijal svojih vrijednih nekretnina, prihvatili su uvjerljive ponude stranih, ali i domaćih ulagača koji iznajmljene ili otkupljene prostore i u ovom času pretvaraju u objekte podređene interesu turista kao ciljanoj skupini korisnika. Tako se na atraktivnim predjelima grada niz godina povećava pritisak na preostale stanovnike u čijem neposrednom susjedstvu nestaju mali obrtnici i zanatlije, specijalizirane trgovine i ostali sadržaji koji čine svakodnevni život u jednom stambenom okolišu adekvatnim. Ugroženi su i lokalni kurioziteti poput višestoljetnih knjižnica i ljekarni. Kad se situacija poopći na praksu izdavanja ili prodaje prostora u gradskom vlasništvu, ne čude slučajevi uznemiravanja ili skoro prisilnog iseljavanja građana i udruga nekomercijalne djelatnosti iz prostora u jezgri za koje niz godina uredno uplaćuju najam (najnoviji je primjer umjetničke udruge Adria Art Annale i invazije njihovog prostora pod budnim okom grada).

U predgovoru knjige London: Aspects of Change iz 1964. godine sociologinja urbanizma Ruth Glass skovala je pojam gentrifikacije, kojeg određuje kao „preseljavanje srednje klase građana u radničke četvrti u kojima započinje adaptacija skromnih kuća u 'elegantne i skupe' rezidencije. Nadalje, ona kaže kako „jednom kad proces započne,  ubrzano se odvija sve dok većina izvornog radničkog stanovništva ne napusti četvrt i dok se cijeli njen društveni karakter ne promijeni“. Splitski slučaj u potpunosti je isti, barem ukoliko se gleda najproblematičniji aspekt stare gradske jezgre. Analogija je drugačija samo po tome što se radi o različitim razinama; u splitskoj primjeru srednju klasu zamjenjuju privatni strani i domaći ulagači, a radnička klasa iz prethodne definicije utjelovljena je u srednjoj, građanskoj klasi. Ipak, unatoč vladajućem trendu, dojam je kako se ne radi sasvim o orkestriranom procesu, već o nekontroliranom, stihijskom fenomenu; o bezbroj silnica koje zapravo predstavljaju podmirivanje interesa ne samo na individualnim, već – kako je i spomenuto gore u tekstu –  i na odgovornijim razinama. Kako inače objasniti posvemašnje preusmjeravanje većine gradskih interesa i resursa prema zadovoljavanju potreba isključivo jedne gospodarske grane, turizma? Kako objasniti zanemarivanje temeljnih proizvodnih, obrazovnih i kulturnih djelatnosti (onih koje grad čine gradom!), koje posljedično za sobom ostavljaju ogromnu nezaposlenost i praktično tjeranje na raznorazne improvizacije ili prekvalifikacije za poslove u (ili podređene) turističkoj djelatnosti? Kako je moguće dopustiti toliku pasivnost u planiranju gradskog prostora i programa za potrebe vlastita stanovništva i pogodbenjaštvo spram invazivnih gospodarskih praksi uslijed koje u opasnost dolazi vitalna UNESCO-ova zaštita (što je uostalom jedan od temelja na kojemu grad uživa globalnu pažnju i ogroman broj noćenja)? Tko od toga zapravo profitira, odnosno gdje je granica svemu tome?

Split temeljito centrifugira neželjeni odnosno ne(dovoljno)profitni sadržaj prema srednjem i vanjskom obruču grada, sve do granica koje su određene trgovačkim centrima po čijem broju se valjda možemo mjeriti s višestruko većim Zagrebom. Iz rakursa osviještenih građana, grad tijekom ljeta je postao scenografija za turiste sačinjena od ljušture nekadašnjeg sebe, koja je sada dom stotinama kafića i restorana, suvenirnica i štandova, wine, cheese i burger barova, zajedno sa lokalima na čijim izlozima vrište primamljive poruke ispisane lijepom tipografijom. Radi se zapravo o jednoličnoj ponudi koji promoviraju lijepo upakirani (i potpuno fabricirani) mediteranski ugođaj i kvazi-mladenačku, YOLO kulturu života. Krvožilni sustav grada zakrčen je štekatima i raznim drugim rekvizitima koji se sve više šire na ono što bi trebao biti kolektivni prostor. Odavno se zapravo ne zna gdje su ključevi grada. Zimi mrtav, a ljeti za stanovnike „okupiran“ i otuđen, Split sve manje postaje gradom a sve više odredištem. Od ideje Splita kao studentskog grada došlo se do toga da se studenti iz domova i soba tjeraju prije početka ispitnih rokova. I tako od primjera do primjera, da ne nabrajamo više. Prolongiranjem reakcije otuđuje se i građanska svijest o tim pitanjima.

Umjetnička intervencija pod nazivom „Heterotopija grada“, prema koncepciji i izvedbi umjetnika Ante Durakovića, Anite Miloš, Olivera Mišure  i Darka Škrobonje, izravno se tiče prethodno izložene problematike. Radi se o kolektivnom radu i svojevrsnom socijalnom komentaru koji kroz strategije aproprijacije, simulacije i humora zapravo utjelovljuje amalgam nekoliko načela Foucaultovih heterotopija ili „ne-mjesta“ u kojem Split postaje zasebna kategorija. Prema toj analogiji temeljenoj na ironijskom zahvatu grad je vrsta privremene kolonije, odnosno heterotopije, jer je prema jednom od nekoliko shvaćanja tog pojma on sveden na funkciju u odnosu na ostatak prostora. Otuda i naziv ovog vizualno-zvučnog ambijenta.  Jer, grad i jest tu, i nije; po svojim fizičkim obrisima i upravnim i hijerarhijskim okaminama on postoji, no odluke esencijalne za grad donose se bez obzira na stanovnike.

U užem smislu, Ante Duraković, Anita Miloš, Oliver Mišura i Darko Škrobonja ukazuju na mogućnost prenamjene Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu (kojeg kao gotovo „nedodirljivu“ instituciju u ovom slučaju koriste kao sinonim za sve ugrožene ljudske i kulturne vrijednosti u Splitu) u komercijalni smještajni kapacitet, time jasno nastojeći osvijestiti problem invazivnih strategija koje bi, ukoliko se trenutna konstelacija odnosa održi, vrlo lako mogle ubrzo definirati i ovakva mjesta. Koristeći umjetnički izraz koji obuhvaća zvučne i vizualne instalacije, kao i djelovanja u samom polju konceptualne i, iznad svega, kritičke umjetnosti, umjetnici se zalažu za očuvanje raznih lokalnih specifičnosti kojima prijeti nestajanje uslijed ove agresivne inačice kapitalizma. Na drsko se odgovara drskim; simboličko „zauzimanje“ kultnog mjesta splitskog kulturnog života za potrebe komercijalne eksploatacije pokazuje dokle je stigla ta praksa u stvarnosti. Umjetnička intervencija ovog četverca vizualno se oslanja na gestualnost i minimalistički likovni jezik, no ona je istodobno mnogo snažnija jer jasno i kritički progovara o vrlo opasnim eksploatatorskim pojavnostima koje uskoro neće štedjeti nijednu ustanovu, bez obzira na njenu reputaciju. „Heterotopija grada“ nastala je iz čistih uvjerenja, udaljena od aktivističkog pristupa i pretenzija, kao uostalom i njeni historijski prethodnici poput Christoa i Jeanne Claude i njihovih geografskih ili institucionalnih „okupacija“. U smislu recepcije i predviđenog formata i trajanja, ovaj umjetnički ambijent također posjeduje neosporne sličnosti s umjetnošću happeninga i performativnim umjetničkim praksama, aktualnih posebice šezdesetih godina u Zagrebu u vidu niza Koščevićevih kustoskih projekata, no uz mnogo veći rizik, budući da se radi o križištu posebnog institucionalnog i reprezentativnog javnog prostora.

„Heteropija grada“ predstavlja crvenu uzbunu za građane i pokušaj novog buđenja poljuljane, ali još uvijek žive, vjere da javni i gradski prostori utjelovljuju prostore slobode i mogućnosti ispunjenja  potencijala individualnog građanina. To su točke na kojima se odvijaju osnovni i najvažniji društveni odnosi te mjesta na kojima se neizbježno očituju razne proturječnosti i sukobi u trokutu pojedinac – društvo – država, no takvima ih treba i održavati.

Svi smo svjesni da su definiranje i legitimacija gradskih i javnih prostora u smislu određivanja njihove svrhe i namjene oduvijek bile u domeni vladajućih klasa i ideologija. Uz zauzimanje pozitivnog stava naspram ili barem stvaranje prividne naklonosti prema shvaćanju značenja ovih prostora unutar konteksta lokalne kulture i života, ovo pitanje bilo je važno i radi uspostave i održavanja kontrole pojedinih dijelova ili društva u cjelini. Nadalje, bez iluzija da beneficije planski organizirane turističke djelatnosti jednog grada ne postoje, „Heterotopija grada“ prije svega kritika je nedostatka mjere i nužno dovođenje u pitanje higijene odnosa koji stupaju na snagu prilikom ovakvih transakcija.